Mala kuća čekala je samo nas...
Bio je zadnji dan kolovoza 2020. godine. Prekrasan, sunčan i umjereno topao, pravo kasno ljeto. Tada smo prvi put stigli u razgledavanje kućice. Prodavala se dulje vrijeme, nije išlo, a u šali znamo reći da je čekala samo nas.
Ta i nijedna druga
Na prvi pogled mala, stambenog prostora svega 50-ak četvornih metara, ali s više od 1300 četvornih metara okućnice te pripadajuće obradive površine i voćnjaka. Ova kuća, stara čak 130 godina, sastojala se od kuhinje, male i velike sobe, ganjka i hodnika.
Ganjak, tipični nadograđeni prostor svake stare goranske kuće, služio je kao kupaonica i WC, ali bez prostora za tuširanje i opskrbe toplom vodom. Zapravo smo odmah osjetili da smo se zaljubili u ovu preslatku kuću i da mora biti samo naša. Razgledavanje u trajanju od otprilike sat vremena bilo je sasvim dovoljno da kažemo: ta i nijedna druga.
Velika spavaća soba, s više od 20 četvornih metara, otvorila je mogućnost da se određena kvadratura „ukrade” za kupaonicu s walk-in tušem, a ganjak je prenamijenjen u ostavu.
Četrdeset dva vikenda zaredom
Uređenje kuće, zbog radnih i obiteljskih obveza, u načelu se odvijalo vikendima. Odlazak u Drage petkom, povratak u nedjelju. Četrdeset dva vikenda zaredom. Zimske školske praznike 2020. godine proveli smo u Maloj kući; tada se obavilo najviše posla. Ujutro rad, a popodne uživanje s djecom na snijegu – a bilo ga je. Te je zime Gorski kotar pokazao staro lice, s temperaturom od -14 °C oko Nove godine i s više od 40 cm snijega. Izazovno za nas s mora.
Srećom, Sanjin je po struci keramičar i klesar i do tada je kupaonica bila gotova, nanovo su obavljeni vodoinstalaterski radovi te je provedena topla voda. On je većinu grubih radova obavio sam, a u onim „finijima” pomagale su Maša, naši Niko i Lena, obitelj i prijatelji.
Uređivalo se prostoriju po prostoriju. Spavalo se u maloj sobi. Kada se uredila velika soba i kupaonica, krenulo se na kuhinju. Tada je mala soba postala kuhinja. Stari plinski rešo selio se po kući, a goranske hrane nije nedostajalo. Mislilo se na sve.
Već prvi vikend nakon kupnje očistio se dimnjak. Dugo se nije ložilo, kuća nije bila naseljena osam godina te se u nju dolazilo samo povremeno. Grijalo se na drva i dvije peći – jedna u kuhinji, a druga u sobi. Tako je to bilo od pamtivijeka kuće i to nismo htjeli mijenjati jer su stari Gorani znali kako je najbolje i najtoplije.
Najveći posao koji se obavljao istovremeno s kupaonicom bilo je spuštanje stropova. Štemanje stropa, skidanje trstike i dasaka, a sve s ciljem otkrivanja predivnih starih drvenih greda. Kasnije su se grede zaštitile od crvotočina te farbale i lakirale. Grede, drvo, Gorski kotar... ne ide bez drva.
Spoj tradicionalnog i modernog
Tako i u Maloj kući prevladavaju drvo i prirodni materijali. Prirodne boje sa svijetlim i veselim detaljima. Željeli smo ostati vjerni Gorskom kotaru i ubaciti malo našeg Primorja u cijelu priču. Osnovna misao vodilja bila je da se zadrži ono što se može i restaurira ono što je potrebno te da se kupi sve što je nužno.
Također smo zadržali većinu toga što se već nalazilo u kući jer se radi o generacijskom namještaju i predmetima. Malo boje, laka i tapecirunga začas su starom ormaru i stolicama dali novi izgled i produljili njihovu upotrebu za još 100 godina. Ono što se nije uspjelo sačuvati izradilo se u stolarskoj radionici obiteljskog prijatelja Lorisa.
Na kraju smo kuću obogatili detaljima iz centra Ikea, uz uvjet da sve nalikuje na nekadašnja vremena. Cilj nam je bio postići cjelokupan eklektični stil. Paralelno s uređenjem uživalo se domaćoj hrani, zraku, dječjem osmijehu, šetnjama, sanjkanju, druženju. Sadio se krumpir. Prvu sezonu rodilo je 200 kg. Sadile su se i jagode na radost nas i naših gostiju.
A dolazili su svi. Susjedi su se iz vikenda u vikend dolazili upoznavati. Malo je to mjesto, 18 stalnih stanovnika. Svih je zanimalo tko će im to obogatiti selo jer goranska sela vape za ljudima, a svaki je novi stanovnik hvalevrijedan. Dolazili su i obitelj i prijatelji bez kojih se to sve ne bi moglo izvesti i koji su pomagali svojim radom i društvom. Neprocjenjivo.
Po završetku unutarnjeg uređenja krenulo se na vanjske radove – terasu i okoliš. Od samog smo početka imali smo ideju da ćemo kuću i iznajmljivati. Zaposleni smo u gradu, stoga nismo u mogućnosti svaki vikend odlaziti u Drage. Na taj će način kuća ipak biti stalno otvorena i samoodrživa.
Htjeli smo podijeliti s ljudima i taj mir, dobru energiju koju kuća nudi, ispričati im priču koju smo napisali. Ljepotica je možda stara više od 130 godina, ali ide ukorak s vremenom. Kada smo je opremali, vodili smo se premisom da gostu uvijek treba ponuditi više i da je sve u malim stvarima i sitnicama, kao što su mali kućanski aparati i pametni TV te Netflix za dane uživanja i ljenčarenja.
Za naše aktivne goste na raspolaganju su dva sportska bicikla, a za djecu smo osigurali maleni park, penjalicu s dvije ljuljačke, trampolin i stolni tenis te sanjke za zimsko razdoblje. Na Mašino zadovoljstvo, u maloj sobi nalaze se časopisi i knjige o uređenju interijera, dječje slikovnice i društvene igre za djecu i odrasle. Sanjin se pak više vodi onime da se nakon snijega (kad ga ima) treba udobno smjestiti u jacuzzi te je po uzoru na Šveđane osmislio drvenu platformu na koju smo montirali vanjsku hidromasažnu kadu s vanjskim ložištem i grijanjem na drva.
Prošlo ljeto, za treći rođendan, staru ljepoticu nagradili smo i novom fasadom. Azbestne ploče smo uklonili, a postavili smo poludrvene oblice od tikovine. Naša priča samo ide dalje, ne staje, te se sve više produbljuje.
